Jednog dana je mlada Iva, dok je sedela u gradskom prevozu i razmišljala o prethodnom danu, kao što to i obično radi, odlučila da bi trebalo da napravi neku promenu. Nije tačno bila sigurna koju promenu i zašto ali je znala samo jedno- ovako više ne ide. Počela je da gleda svet nešto drugačijim očima. Razmišljala je o tome da možda učenje i škola nisu zaista vredni da se Iva odrekne svega što voli i u čemu uživa. I da bi trebalo malo više vremena da odvoji za sebe, svoju porodicu, prijatelje a i hobije. Međutim, razumite ljudi nije ni to lako. Mi sve hoćemo, retko šta uradimo.
Ali Iva hoće, zaista hoće. Misli da je ovog puta to to. Našla je svoju dozu, meru svog života. Koliko joj sleduje čega naprema uloženom trudu. Možda je i moguće uspeti u svemu.
I Iva, kao i svi ostali njeni vršnjaci, prolazi kroz razne muke odrastanja. Nije još uvek dorasla životu, a već duboko gazi u njega. I u njenoj glavi se neprestano prevrću misli razuma i racionalnosti dok ih želja i mašta nose visoko u nebesa. Treba naći kompromis, vezu između postojanja i živeti.
Nije baš najjednostavnije biti uvek dete za primer, drug koji pomaže i učenik koji dobija sve petice. Kako stići pospremiti svoju sobu, pročitati lektiru, pojesti grašak za ručak i saslušati drugaricu kad je tužna, a pored svega toga ostati ti ti. U današnjem svetu gde samo neko čeka da pogrešiš da bi mogli da ti se smeju i da postaneš plen a ne lovac, nije lako pronaći sebe a kamoli biti siguran u isto. Zato je i Iva probavala teritoriju. Probala sa i bez, probala za i protiv i probala kako i zašto. Nije još sigurno kako će sve ovo ići, ali ne preostaje ništa drugo nego nada.
Sve u svemu, Iva je trenutno sigurna u ono što želi i ima veoma dobre ideje kako sve to i da postigne. Menjaće se stvari, razmišljanja i stavovi ali za sada nek bude ovako. Iva želi da razbije mit ponovo pokrenuvši svoj blog, o kome jako dugo razmišlja i pokušava da pronađe savršeni način za funkcionisanje istog. Jer nakon 3 godine postojanja bloga to je najmanje što on a i svi nekadašnji, sadašnji i budući čitaoci zaslužuju. Ali pre svega osoba koja i piše ovo. Jer ne treba zaboraviti svoju prirodnost i autentičnost u svetu gde je sve lažno i neprirodno. Baš zato se i nastavlja ovo putovanje, nadajmo se u najboljem mogućem pravcu. Hvala na strpljenju.
Iva
Ali Iva hoće, zaista hoće. Misli da je ovog puta to to. Našla je svoju dozu, meru svog života. Koliko joj sleduje čega naprema uloženom trudu. Možda je i moguće uspeti u svemu.
I Iva, kao i svi ostali njeni vršnjaci, prolazi kroz razne muke odrastanja. Nije još uvek dorasla životu, a već duboko gazi u njega. I u njenoj glavi se neprestano prevrću misli razuma i racionalnosti dok ih želja i mašta nose visoko u nebesa. Treba naći kompromis, vezu između postojanja i živeti.
Nije baš najjednostavnije biti uvek dete za primer, drug koji pomaže i učenik koji dobija sve petice. Kako stići pospremiti svoju sobu, pročitati lektiru, pojesti grašak za ručak i saslušati drugaricu kad je tužna, a pored svega toga ostati ti ti. U današnjem svetu gde samo neko čeka da pogrešiš da bi mogli da ti se smeju i da postaneš plen a ne lovac, nije lako pronaći sebe a kamoli biti siguran u isto. Zato je i Iva probavala teritoriju. Probala sa i bez, probala za i protiv i probala kako i zašto. Nije još sigurno kako će sve ovo ići, ali ne preostaje ništa drugo nego nada.
Sve u svemu, Iva je trenutno sigurna u ono što želi i ima veoma dobre ideje kako sve to i da postigne. Menjaće se stvari, razmišljanja i stavovi ali za sada nek bude ovako. Iva želi da razbije mit ponovo pokrenuvši svoj blog, o kome jako dugo razmišlja i pokušava da pronađe savršeni način za funkcionisanje istog. Jer nakon 3 godine postojanja bloga to je najmanje što on a i svi nekadašnji, sadašnji i budući čitaoci zaslužuju. Ali pre svega osoba koja i piše ovo. Jer ne treba zaboraviti svoju prirodnost i autentičnost u svetu gde je sve lažno i neprirodno. Baš zato se i nastavlja ovo putovanje, nadajmo se u najboljem mogućem pravcu. Hvala na strpljenju.
Iva