Trenutno mi najviše treba vremena. I ne, ne vreme da bih mogla da se spremam za prijemni, već vreme za život. Prijemni, škola i učenje su mehanički deo mene. To je ono što moram da obavim, znate neka vrsta moje dužnosti. Ali Iva ima i onu svoju mučnu i emotivnu stranu kojoj jako treba da vreme sporije ide, i da ako može negde i zastane.
Oduvek sam smatrala svoj život lošim. Ne da mi nešto fali, već sam oduvek maštala o momentu kad ću odrasti, krenuti u srednju školu i puff sve će mi se promeniti i život će mi biti kao u filmu. Epa, od toga nema ništa.
Nisam volela svoj razred. Školu da ne pominjem. Nekako nikad se nisam uklopila sa tom decom, ali iskreno i ja sam preterivala. Hejter sam veliki, i često vidim samo ono najgore. Ne želim da pogledam dobre stvari i da shvatim da nije sve tako crno. Možda sam zato bila i nezadovoljna. Izgovore sam trazila u drugima, ne u sebi. Samo se nadala nečem boljem, ustvari da bih izbegla sadašnjost.
Skoro sam čula pesmu koja mi je promenila život. Verovatno se stalno oko mene puštaju pesme koje imaju jako važne poruke i opasno emotivne reči. Mi ih ne primećujemo zar ne? Više se sluša WORK, WORK, WORK, WORK. Iskreno, ne znam zašto sam se tako povezala sa tim rečima. No, sve to me je navelo na razmišljanje o životu. Da li je sve tako crno? Zašto sam nezadovoljna? Vreme leti brzo?
Svako veče pred spavanje razmišljam o prethodnom danu. I tako sam shvatila kako je meni svaki dan ispunjen, lep. Bilo da ja sedim ceo dan u kući i učim ili sam u školi i zezam se, ili samo ležim i gledam seriju. Život je divan. U školi smo se svi zbližili, jako se dobro družimo, uživamo i eto ne želim da dođe kraj. Da, trebamo ići dalje, ali hajde da ovo što imamo traje još malo. Prerano je za rastanak. Nije ovo neki kraj, samo jedna raskrsnica, ali ja samo želim da se vratim u prošlost i kažem maloj Ivi, da je život sjajan, da se ne treba nervirati već uživati svaki dan jer možda se taj dan više nikad ne ponovi.
Treba biti zahvalan na svemu što su naši roditelji uradili za nas, a ne da jadikujemo i tražimo neke mane. Niko nije savršen i samo time ćemo sebi život zagorčavati. Želeti bolje i sanjati mnogo više od mogućeg, pravimo sebi komplekse i počinjemo živeti u snovima a ne u stvarnosti. Ne smem živeti za budućnost već za sadašnjost. Truditi se da svaki dan uradim nešto na šta ću jednog dana biti ponosna. Uveče kad dođem kući i smaram se za laptopom shvatim kako mi se tog dana desilo pregršt lepih stvari. Svaka svađa, svaka ocena, svaki trač čini moj život takvim kakav jeste.
Jednom u životu imam 15 godina i zašto želim da budem starija kad eto ovo je sve tako divno. Da, lepo je i sa 30 i sa 50 i 90 samo je stvar kako ko to shvati i koliko ko uzima od života. Zar želite da se jednog dana prisećate tinejdzerskih godina i kažete: "Pa, i nisam imao neki život." Ne. Treba da kažeš: "Kakav god moj život bio, ja sam zadovoljan. Imao sam krov nad glavom, hranu na stolu, puno druženja, smeha i veselja, i to je dosta za jedan srećan i lep život. Hvala Bogu što postojim"
Niko nije toliko loš da bih ga ja mrzela. Svima treba pružiti šansu. Kad bih sad mogla da vratim septembar. Avaj. No, hajde neću ni o tome toliko pričati. Nemam od toga ama baš ništa. Brišem sve negativne misli, lošu prošlost i želju za povratkom. Ne, ne može ni to. Onda se previše posvećujem tome, a ja ni to ne želim. Treba mi samo neki umereni život, lepa sadašnjost i osmeh. Dosta!
Žao mi što ranije nisam shvatala ove stvari. No, sada se trudim da svoj život promenim iz korena. Neće mene neko rasplakati ili iznervirati. To prvo ja neću dozvoliti. Ne ostavljam više ništa za sutra. Sve ću uraditi danas, sve ću zapisati, i radiću stvari koje me ispunjavaju. Neću više dozvoliti da me ni obaveze sputavaju u stvarima koje volim. Slušam veselu muziku u fazonu "Don't worry, be happy!" Svako jutro prvo podignem roletne udahnem svež vazduh, i pospremim sobu. Tako se bolje osećam. Pomognem i sebi a i mami. Smejem se redovnije i češće govorim ljudima da mi je stalo. Još jednom ŽIVOT JE DIVAN!!
Hvala svima vama koji ste pročitali ovaj post od početka do kraja. Stvarno mi to znači. Ja sam se sada rasplakala, ali preživeću.
Danas mi je rođendan, i godinu ipo dana postojanja mog bloga. Tako da mislim da ste zaslužili jedan ovakav post. Hvala vam još jednom puno. Očekujem vaša mišljenja u komntarima. Do sledećeg posta.
Oduvek sam smatrala svoj život lošim. Ne da mi nešto fali, već sam oduvek maštala o momentu kad ću odrasti, krenuti u srednju školu i puff sve će mi se promeniti i život će mi biti kao u filmu. Epa, od toga nema ništa.
Nisam volela svoj razred. Školu da ne pominjem. Nekako nikad se nisam uklopila sa tom decom, ali iskreno i ja sam preterivala. Hejter sam veliki, i često vidim samo ono najgore. Ne želim da pogledam dobre stvari i da shvatim da nije sve tako crno. Možda sam zato bila i nezadovoljna. Izgovore sam trazila u drugima, ne u sebi. Samo se nadala nečem boljem, ustvari da bih izbegla sadašnjost.
Skoro sam čula pesmu koja mi je promenila život. Verovatno se stalno oko mene puštaju pesme koje imaju jako važne poruke i opasno emotivne reči. Mi ih ne primećujemo zar ne? Više se sluša WORK, WORK, WORK, WORK. Iskreno, ne znam zašto sam se tako povezala sa tim rečima. No, sve to me je navelo na razmišljanje o životu. Da li je sve tako crno? Zašto sam nezadovoljna? Vreme leti brzo?
Svako veče pred spavanje razmišljam o prethodnom danu. I tako sam shvatila kako je meni svaki dan ispunjen, lep. Bilo da ja sedim ceo dan u kući i učim ili sam u školi i zezam se, ili samo ležim i gledam seriju. Život je divan. U školi smo se svi zbližili, jako se dobro družimo, uživamo i eto ne želim da dođe kraj. Da, trebamo ići dalje, ali hajde da ovo što imamo traje još malo. Prerano je za rastanak. Nije ovo neki kraj, samo jedna raskrsnica, ali ja samo želim da se vratim u prošlost i kažem maloj Ivi, da je život sjajan, da se ne treba nervirati već uživati svaki dan jer možda se taj dan više nikad ne ponovi.
Treba biti zahvalan na svemu što su naši roditelji uradili za nas, a ne da jadikujemo i tražimo neke mane. Niko nije savršen i samo time ćemo sebi život zagorčavati. Želeti bolje i sanjati mnogo više od mogućeg, pravimo sebi komplekse i počinjemo živeti u snovima a ne u stvarnosti. Ne smem živeti za budućnost već za sadašnjost. Truditi se da svaki dan uradim nešto na šta ću jednog dana biti ponosna. Uveče kad dođem kući i smaram se za laptopom shvatim kako mi se tog dana desilo pregršt lepih stvari. Svaka svađa, svaka ocena, svaki trač čini moj život takvim kakav jeste.
Jednom u životu imam 15 godina i zašto želim da budem starija kad eto ovo je sve tako divno. Da, lepo je i sa 30 i sa 50 i 90 samo je stvar kako ko to shvati i koliko ko uzima od života. Zar želite da se jednog dana prisećate tinejdzerskih godina i kažete: "Pa, i nisam imao neki život." Ne. Treba da kažeš: "Kakav god moj život bio, ja sam zadovoljan. Imao sam krov nad glavom, hranu na stolu, puno druženja, smeha i veselja, i to je dosta za jedan srećan i lep život. Hvala Bogu što postojim"
Niko nije toliko loš da bih ga ja mrzela. Svima treba pružiti šansu. Kad bih sad mogla da vratim septembar. Avaj. No, hajde neću ni o tome toliko pričati. Nemam od toga ama baš ništa. Brišem sve negativne misli, lošu prošlost i želju za povratkom. Ne, ne može ni to. Onda se previše posvećujem tome, a ja ni to ne želim. Treba mi samo neki umereni život, lepa sadašnjost i osmeh. Dosta!
Žao mi što ranije nisam shvatala ove stvari. No, sada se trudim da svoj život promenim iz korena. Neće mene neko rasplakati ili iznervirati. To prvo ja neću dozvoliti. Ne ostavljam više ništa za sutra. Sve ću uraditi danas, sve ću zapisati, i radiću stvari koje me ispunjavaju. Neću više dozvoliti da me ni obaveze sputavaju u stvarima koje volim. Slušam veselu muziku u fazonu "Don't worry, be happy!" Svako jutro prvo podignem roletne udahnem svež vazduh, i pospremim sobu. Tako se bolje osećam. Pomognem i sebi a i mami. Smejem se redovnije i češće govorim ljudima da mi je stalo. Još jednom ŽIVOT JE DIVAN!!
Hvala svima vama koji ste pročitali ovaj post od početka do kraja. Stvarno mi to znači. Ja sam se sada rasplakala, ali preživeću.
Danas mi je rođendan, i godinu ipo dana postojanja mog bloga. Tako da mislim da ste zaslužili jedan ovakav post. Hvala vam još jednom puno. Očekujem vaša mišljenja u komntarima. Do sledećeg posta.