In
Change,
Veliko Možda
“So I walked back to my room and collapsed on the bottom bunk, thinking that if people were rain, I was drizzle and she was a hurricane.”― John Green, Looking for Alaska
Šta je za vas Veliko Možda?
Neko sanja daljine. Neko uspeh i slavu. Neko, jednostavno, malo sreće. I traži i traži i traži. Traži nešto što će kliknuti i napraviti promenu. O čemu sanjaju najveći pisci, ali i najuspešniji mornari. Stvar koja će možda promeniti život. Ili možda neće. Ali to nikada nećemo znati dok ga ne pronađemo. I dok ne počnemo od tada da računamo vreme. Samo što sva lepota leži u potrazi. Shvatimo to tek kad prođe. Ja ne znam da li sam pronašla svoje Veliko Možda.... mislim da nisam. Ali da sam blizu. Jako blizu. Kao da se nalazi tačno ispred mene. Iza ugla. Trčkara čekajući da ga sustignem. Samo što ja i dalje nisam dovoljno brza....
Neko sanja daljine. Neko uspeh i slavu. Neko, jednostavno, malo sreće. I traži i traži i traži. Traži nešto što će kliknuti i napraviti promenu. O čemu sanjaju najveći pisci, ali i najuspešniji mornari. Stvar koja će možda promeniti život. Ili možda neće. Ali to nikada nećemo znati dok ga ne pronađemo. I dok ne počnemo od tada da računamo vreme. Samo što sva lepota leži u potrazi. Shvatimo to tek kad prođe. Ja ne znam da li sam pronašla svoje Veliko Možda.... mislim da nisam. Ali da sam blizu. Jako blizu. Kao da se nalazi tačno ispred mene. Iza ugla. Trčkara čekajući da ga sustignem. Samo što ja i dalje nisam dovoljno brza....
136. Toliko je dana dovoljno da upoznaš nekoga. Ili da misliš da ga znaš. Da li zaista poznajemo ljude oko nas. Da li taj nasmejani pogled iz poslednje klupe pokazuje pravu istinu? Šta mi uopšte znamo o ljudima? Znamo samo ono što nam kažu, a usput saznajemo ono što su prećutali. Niko neće reći baš sve o sebi u 136 dana. Osim toga, kada stvoriš nečiju sliku u glavi, biće potrebno mnogo truda da se taj prizor promeni i malo više približi realnosti. Jer upoznam samo jednu stranu. Jedan osmeh te osobe. Onaj što ti kaže da je sve u redu, i da živi život o kakvom mašta. I ja napravim idealnu sliku. Združim se sa tom osobom, a o onoj iza, o onoj koja je dominantna u kasnim večernjim satima, ne znam ništa. I onda ti se drugarica ubije. Pijana, udari policijski auto. Ne meni. Ali Majlsu da....
136. Toliko dana ti je potrebno da shvatiš da su se stvari promenile. Da su nestale osobe za koje si duboko verovao da će večno biti tu. I usput shvatiš da nisi ništa znao. Tih 136 dana, krivićeš sebe. Zašto nisi nešto uradio. A mogao si. Mogao si nekome pomoći da izađe iz lavirinta patnje. Mogao si možda da je vratiš na pravi put. I ti 136 dana osećaš krivicu. I treba da je osećaš. Kriv si. Ljudi uvek misle da je postojalo nešto što su mogli da urade, a najgore je kad je zaista moglo nešto da se učini, a nije se učinilo jer ste i vi obična ljudska bića koja stoput dnevno naprave stotinu grešaka.
I nakon 136 dana, ti počneš da zaboravljaš. Ne sećaš se više vaših priča i avantura. Ne sećaš se kako je mirisala, ni koje boje su joj oči. Ne sećaš se čak ni razloga zašto je se ne sećaš. Samo znaš da je tako.
Depresija je teška stvar. Nije lako izaći iz nje, a bogami nije lako ni dospeti u njene ruke. I boli. Svaki tuđi pogled boli. Svako negodovanje, i neuspeh. I onda se postavlja čuveno Bolivarovo pitanje: "Kako da izađem iz ovog lavirinta patnje?"
Podmuklost depresije leži u tome da ti crpi moć iz toga što te odvlači od sveta koji se odvija izvan tebe. Otežava tvojoj okolini da prevaziđe jaz i čuje te onako kako je tebi potrebno da te neko čuje. I onda povređuješ sebe. I nisi ni svestan da povređuješ i neke druge ljude, pogotovo one (porodica, na primer), koji te vole najviše na svetu.
Izlaz iz lavirinta nikako ne podrazumeva pretvaranje da on ne postoji, i zidanje malog, samodovljnog sveta u skrivenom delu beskrajne mreže prolaza. Moram prihaviti činjenice. Moram oprostiti sebi, i obećati ovoga puta nešto jače i držati se toga. Ako sebi kažem da mi je oprošteno, hoću li se osećati bolje? Kada shvatim da i drugi greše, da nisam jedino nestašno štene u ovoj tami, i kada prihvatim da se neke stvari više neće ponoviti, tada ću izaći. Tada ću shvatiti pravu važnost života, i zašto ga treba ceniti. I znaću kako treba ići dalje a da ne potonem. Jer lavirint je bedak, ali ga sam biram.
I na kraju ostaje mnogo pitanja. Mnogo nerečenih činjenica i pitanja za koje nećemo nikada pronaći odgovore. I smrti i prijateljstva i religija biće obavijeni velom tajne koje nikada nećete uspeti da otkrijete. Ali zašto se i truditi. Neke stvari teba da ostanu tajna. Bolje je tako za nas, ne treba se mešati baš svuda. Moramo pronaći način da živimo sa dvosmislenostima koje nam život nanosi, a da ne posvetimo psihu pitanjima na koje nećemo dobiti odgovore. Treba živeti u trenutku. Treba pronaći razlog da ti svaki dan bude ispunjen. A u krajnjoj varijanti imati svoju sigurnu zonu, u kojoj bismo boravili kada je napolju nevreme, i kada nam treba mesto za razmišljanje.
Ovako.... verujem da sam vas zbunila koliko i sebe. Ne, nisam depresivna, nemam nikakve probleme i ne, ne pišem ovo samo radi pažnje. Završila sam jednu knjigu čije se ime pominje na samom početku ovog posta i osetila sam potrebu da nešto napišem. Moja osećanja oko ove knjige su jako pomešana, ne znam više ni o čemu treba da razmišljam, a kamoli šta pišem. Osećala sam se zbunjeno, i kao da će moje emocije pući svake sekunde. Onda sam ispisala to što sam osećala. Nemojte mi zameriti, bilo je jako kasno, ja previše umorna. A ovaj zaključak pišem jutro posle. Sumiram utiske, čitam svoj tekst, shvatam da neki delovi nemaju poentu, da ni sama ne razumem šta sam želela reći. Ali ostavila sam sve tako. Jer sve što bih sada napisala, ne bi bilo to. U toku noći sam više razmišljala, i menjala mišljenja. Ovo je prvobitna zamisao. I nek ostane na tome. Nek imam i jedan takav post. Zbrda-zdola.
Ovo je takođe i neki vid recenzije za knjigu U potrazi za Aljaskom. Barem sada znate koliki je utisak ta knjiga ostavila na mene. Vredi pročitati. Ili makar probati. Verovati u nadu. Jer svima ostaje nada, čak i dok patimo, čak i u samoj patnji. Iskonska nada.
Iva
Depresija je teška stvar. Nije lako izaći iz nje, a bogami nije lako ni dospeti u njene ruke. I boli. Svaki tuđi pogled boli. Svako negodovanje, i neuspeh. I onda se postavlja čuveno Bolivarovo pitanje: "Kako da izađem iz ovog lavirinta patnje?"
Podmuklost depresije leži u tome da ti crpi moć iz toga što te odvlači od sveta koji se odvija izvan tebe. Otežava tvojoj okolini da prevaziđe jaz i čuje te onako kako je tebi potrebno da te neko čuje. I onda povređuješ sebe. I nisi ni svestan da povređuješ i neke druge ljude, pogotovo one (porodica, na primer), koji te vole najviše na svetu.
Izlaz iz lavirinta nikako ne podrazumeva pretvaranje da on ne postoji, i zidanje malog, samodovljnog sveta u skrivenom delu beskrajne mreže prolaza. Moram prihaviti činjenice. Moram oprostiti sebi, i obećati ovoga puta nešto jače i držati se toga. Ako sebi kažem da mi je oprošteno, hoću li se osećati bolje? Kada shvatim da i drugi greše, da nisam jedino nestašno štene u ovoj tami, i kada prihvatim da se neke stvari više neće ponoviti, tada ću izaći. Tada ću shvatiti pravu važnost života, i zašto ga treba ceniti. I znaću kako treba ići dalje a da ne potonem. Jer lavirint je bedak, ali ga sam biram.
I na kraju ostaje mnogo pitanja. Mnogo nerečenih činjenica i pitanja za koje nećemo nikada pronaći odgovore. I smrti i prijateljstva i religija biće obavijeni velom tajne koje nikada nećete uspeti da otkrijete. Ali zašto se i truditi. Neke stvari teba da ostanu tajna. Bolje je tako za nas, ne treba se mešati baš svuda. Moramo pronaći način da živimo sa dvosmislenostima koje nam život nanosi, a da ne posvetimo psihu pitanjima na koje nećemo dobiti odgovore. Treba živeti u trenutku. Treba pronaći razlog da ti svaki dan bude ispunjen. A u krajnjoj varijanti imati svoju sigurnu zonu, u kojoj bismo boravili kada je napolju nevreme, i kada nam treba mesto za razmišljanje.
Ovako.... verujem da sam vas zbunila koliko i sebe. Ne, nisam depresivna, nemam nikakve probleme i ne, ne pišem ovo samo radi pažnje. Završila sam jednu knjigu čije se ime pominje na samom početku ovog posta i osetila sam potrebu da nešto napišem. Moja osećanja oko ove knjige su jako pomešana, ne znam više ni o čemu treba da razmišljam, a kamoli šta pišem. Osećala sam se zbunjeno, i kao da će moje emocije pući svake sekunde. Onda sam ispisala to što sam osećala. Nemojte mi zameriti, bilo je jako kasno, ja previše umorna. A ovaj zaključak pišem jutro posle. Sumiram utiske, čitam svoj tekst, shvatam da neki delovi nemaju poentu, da ni sama ne razumem šta sam želela reći. Ali ostavila sam sve tako. Jer sve što bih sada napisala, ne bi bilo to. U toku noći sam više razmišljala, i menjala mišljenja. Ovo je prvobitna zamisao. I nek ostane na tome. Nek imam i jedan takav post. Zbrda-zdola.
Ovo je takođe i neki vid recenzije za knjigu U potrazi za Aljaskom. Barem sada znate koliki je utisak ta knjiga ostavila na mene. Vredi pročitati. Ili makar probati. Verovati u nadu. Jer svima ostaje nada, čak i dok patimo, čak i u samoj patnji. Iskonska nada.
Iva