Vreme jako brzo prolazi. Kao da je juče bio taj hladni oktobarski utorak kada sam se probudila sa željom da nešto napišem. Nije to bio prvi put da ja hoću preneti svoje misli na papir, već je to bio prvi put da ja želim to podeliti sa svetom, a ne samo sa profesorkom srpskog jezika koja je uvek rado čitala moje sastave. U meni se rodila ta želja da zabeležim sve što se oko mene dešava, i da dam ljudima mogućnost da isto to pročitaju. Pa dobro, nekome će se to dopasti, nekome ne. Biće sigurno neka grupica ljudi koja će čitati moja dela. Ipak, nikada nisam očekivala ovakav ishod.
Pre 2 godine sam osnovala svoj blog. Da, već je prošlo dve godine. Iskreno ni ja ne znam kad su pre proletele. Mnogi kažu da ih je blog promenio, da su stekli puno samopouzdanja što je zaista divno. Doduše, ja ne mogu izgovoriti isto. Blog sam započela iz čiste ljubavi prema pisanju, a tako je i danas. Nije se tu puno stvari promenilo. Jeste način mog pisanja i izražavanja, ideje i prioriteti ali sam smisao bloga nije. Idalje je ovde samo jedna mala 15-godišnja devojčica koja se oseća ispunjeno kada nešto napiše.
Smatram da je moj stav puno uznapredovao ali za to su zaslužne i moje godine. Ipak, nije isto razmišljanje sa 13 i sa 15 godina. Nije da sam sad nešto kao odrasla, ali ipak vidim svet malo drugačije. I pošto se trudim da ovde budem 100% ja, i da pišem samo ono što bih i želela da čitam, mislim da me to čini na neki način posebnom. Na početku nisam tačno znala gde pripadam, pa samim tim ni šta želim da pišem. Međutim, sada i te kako znam ko sam, šta sam i koje su moje želje a i mogućnosti.
Pošto se moj život svodi na šalu to se primećuje i u mojim postovima. Jednostavno, ne bih ja bila ja da ne pišem o onome što zaista mislim. To nekome smeta, neko voli, ali dokle god postoji i jedna jedina osoba koja rado čita to što sam ja napisala, obećavam da ću istrajati u ovome. ☺
Neću se sada previše zahvaljivati vama na broju čitaoca, ali ipak želim da znate da mi to znači. Nije od presudnog značaja, pisala bih i da me prati vas četvoro, ali je zaista lepo znati da postoje ljudi koji vas cene zbog toga ko ste i šta ste vi unutra, a ne samo zbog spoljašnjeg izgleda. Volim to što imaju oni koji jedva čekaju da pročitaju moj novi post, i koji su ovo putovanje započeli sa mnom još davne 2014 godine. Naravno, dobrodošli su i oni noviji čitaoci, a i oni koji će tek doći.
Jako sam zadovoljna svojim blogom i uopšte napretkom. Cifre su totalno nebitne, da ja vama govorim koliko imam čitaoca, pregleda, komentara ili šta već. Bitan je taj napredak koji meni pokazuje koliko se trudim, i koliko radim oko bloga. Znam da bih mogla češće pisati, i znam da često obećam neke postove koje na kraju ne napišem ali ipak i ja sam čovek. Trudiću se, koliko mogu, da pišem, ali idalje smatram da je bolje da napišem dva kvalitetna posta mesečno nego 101 post koji je napisan samo da bi bio objavljen. Pišem i pisaću samo kada osećam potrebu za istim, a nadamo se da će to biti sve češće i češće. Do tada, vam preporučujem da uživate, i da živite život. Eto, to je najbitnije.♥