Šta?

January 12, 2019

Promenila sam se.
Jesam. 
Ne znam kako se to desilo ali znam da jesam. U svakom pogledu. Sada sam zrelija, odlučnija, opuštenija, uplašenija i nervoznija. Da li sve to donose moje godine, odrastanje ili životne situacije, ne znam. Ali znam da ove promene nisu toliko loše. Osim moje promene raspoloženja. To jeste bezveze. No, krenimo redom. Ako on uopšte i postoji.....


Ko sam ja?

Za sve nove ljude koji su pukom slučajnošću pronašli moj blog, želim, pre svega, da kažem da mi je žao. Žao mi je što nam se putevi nisu ranije ukrstili. Što se nismo pre pronašli, ranije povezali. Možda da se sve to desilo u nekom drugom unverzumu, drugom trenutku, bilo bi bolje. Ali nije. U redu.     Zato smo tu gde jesmo. Ko zna zbog čega ste vi sada ovde, a ne tada. 

A svi vi, koji ste ne znam kako i dalje tu na mom blogu i nakon četiri godine, ste jedna predivna skupina ljudi koja je obeležila moje odrstanje i koja mi je ulepšavala svaki dan. Kliše ali istinito. 
Tako sam naivno krenula u svet blogovanja ne znajući šta će on sve doneti sa sobom. Ali ključna stvar se nije promenila. Započela sam ovo putovanje iz ljubavi ka pisanju i želje za napretkom, a svemu tome se sada priključila i spoznaja da zapravo ima ljudi koji poštuju ono što ja kažem i način na koji to iznosim. Nikada nisam želela da mi blog bude posao, da moram da nešto objavim u nekom roku ili da bude pretrpan nebitnim reklamama jeftine kineske robe.  Uspela sam sve to da izbegnem, želeći to slobodne vreme samo za sebe, kada svojim jagodicama na prstima nežno prelazim dirkama tastature kao da ih milujem stvarajući prelepu harmoniju sa iskrom koja se budi u mojim nervima. 
I ne pišem. Prestala sam. Jer kada dođete u ove godine, sve vas mrzi, ništa vas ne ispunjava kao sedenje sa društvom i ispijanje bezbroj kafa dnevno. I zato zapostavljam stvari. Zapostavljam ono na čemu sam mukotrpno radila tako dugo za neku bolju budućnost. Čudna je i ta činjenica da kada prestanete da pišete i to ne činite jako dugo, kada ponovo pokušate uopšte vam ne ide. Ko bi rekao da čovek može da zaboravi kako se sastavljaju rečenice i prenose emocije. 

Kako rastem ja, raste i blog. I dalje su mi urezani u sećanje postovi koje sam sa tolikom ljubavlju pisala, misleći da su najbolji na svetu. Gledajući druge, starije devojke i radeći što i one. Slikajući jednostavne ambalaže proizvoda za negu i pisajući prelepa mišljenja o svakom. To mi se nije dopadalo. Ali bilo je kul, pa radeći isto mislila sam da sam i ja. A zapravo bila sam smešna. Trudila se da budem ona a ne ja. Davno je to bilo, prošlo je. Sada tačno znam šta želim, šta mogu i kako mogu. Bar što se pisanja tiče.

Ali šta je onda problem? Zašto ne pišem više tako često?
Na to pitanje ni sama ne umem dati dobar odgovor. Ne pišem jer me mrzi, uz izgovore kako nemam vremena. Ne pišem jer ovo više nije samo moje malo tajno mestašce na internetu, već nešto što prati veći broj ljudi i dosta njih koji me u stavrnom životu i poznaju. Sada ne mogu tek tako doći ispričati nešto što me nervira ili imam problem, kad će to povući niz pitanja kod mojih prijatelja na koja ne znam ili ne mogu dati pravi odgovor.
I nekako, uvek osetim potrebu za pisanjem kada sam loše raspoložena. Nikada se ne setim ovog mesta kad bih imala da vam podelim koliko sam zapravo srećna, i koliko uživam u životu. Već samo u ovim tužno tmurnim danima, kada odstanem previše sama sa svojim mislima smatrajući da je svima dobro osim meni. A ne želim da vas mračin. Stvarno ne želim. Ali eto, nekako, opet se to dešava...


Šta radim sa svojim životom?

Ja sam mnogo srećna osoba. Zaista. Sa osmehom od uveta do uveta, redovno šetam hodnicima svoje gimnazije, javljajući se svima. Sada se i to delom promenilo. Kada sam krenula u ovu školu bila sam opuštenija, nisam brinula o glupostima koje niko osim mene zapravo i ne primećuje. Bila sam to što sam i sad, samo 3 godine mlađa. I dalje me nije sramota mojih gluposti, samopouzdanje me obliva svaki put kad progovorim ali već počinjem razmišljati o tome da li moje ponašanje nervira druge i šta treba popraviti. Okrenula sam se novim interesovanjima, pronašla u sebi ljubav prema brojevima, a izgubila ljubav prema slovima. Umesto da pišem, ja računam. Umesto da čitam ja konstruišem. Umesto da pričam, ja rešavam jednačine. I tako, postepeno, nestajem sa svojim društvenim crtama.
Mnogo razmišljam, nekad i previše. Provodim dane preispitujući svoje odluke i osmišljavajući šta sam možda mogla uraditi a nisam. Šta ako ne vodim ovaj život kako treba? I tako stalno, iznova i iznova proveravam sebe da li idem pravim putem plašeći se greške. Pokušavam da se pronađem, da ustanovim zapravo šta želim i kako to da postignem, ali svaki put kad mislim da sam na granici otkrića tog zakopanog blaga, dogodi se eksplozija koja ga uništi i natera me da se okrenem na drugu stranu tražeći drugi put koji će me dovesti do cilja.
Živim koliko mogu sada sa svojim 17 godina, prepuna ideja i ciljeva a natrpana obavezama. Nekada, samo želim da ćutim. Da nikome ništa ne kažem i da radim ono što želim. Da budem slobodna i ispunjena srećom koju sama sebi stvaram. Da uspem u svemu.


Šta će biti sa blogom?

Odlučila sam da pišem. Evo, zvanično da kažem i to. Krećem u novu godinu sa tim ciljem, videćemo kako će se završiti. Imam mnogo toga da kažem, a dugo ne pronalazim način kako i kome da ispričam. Da bih se setila, da moj blog i dalje postoji i da je to i dalje najbolji način mog izražavanja.
Ne kajem se što nisam pisala dugo, jer da sam to želela pisala bih. Jednostavno, nisam osećala dužnost i motivaciju da nešto napišem, a ne želim da ovo prelepo mesto koje je već na rubu smrti, uništim još više tako što neću joj davati svoju dušu. Za mene je velika šteta pisati ako ne pišeš iz srca i ne smatrajući to najboljim tekstom koji si mogao u tom trenutku napisati.
Ne želim da pišem da bih pisala. Želim da pišem da bih to i osetila. Želim da vi koji čitate moje reči osetite isto što sam ja dok sam pisala. Nije poenta imati bezbroj lažnih pratioca, nebitnih reči i komentara sa "Zaprati me". Kada svako od nas bude shvatio koliko su reči jake, koliko vredi ono što je pročitano a ne samo ostaviti glupi komentar, uspećemo nešto da promenimo u ovom društvu. Do tada ćemo svi samo gledati beskonačan broj slika na društvenim mrežama, poklanjati svoje dragoceno vreme ljudima koji to ne zaslužuju i biti deo jednog sveukupnog svetskog režima koji nas kontroliše preko interneta i čije smo mi marionete.
Mogu vam obećati da koliko god postova bude objavljeno ove godine, svaki će biti napisan do kraja sa poentom koju pokušavam da vam prenesem, bez mog kajanja da li je to trebalo izaći na internet i bez plasiranja robe. Kvalitet, ne kvantitet. 

Želim vam srećnu i uspešnu Novu godinu, bez prevelikih očekivanja. Uživajte u svakom danu, čuvajte svoje zdravlje i ne nervirajte se bez razloga. Sve će to biti zaboravljeno vrlo brzo. Želim vam da u ovoj godini pronađete sebe, pravi put, a i ako skrenete negde malo da se brzo vratite. Želim vam da budete slobodni ili barem da se osećate tako i da pobedite sve strahove. I mnogo, mnogo sreće. Sve ostalo možete sami. :)



Iva

You Might Also Like

19 comments

  1. Hejj poszdrav novi sam na blogspotu pa sam sluacjno naletio na tvoj blog.Blog mi se jako svidza takoder i tvoj novi post.sarajevo4ever.blogspot.com molim te komaj mi novi post!!!!

    ReplyDelete
  2. Stvarno mi se sviđa kako zrelo pišeš, ja sam uvijek mislila tijekom odrastanja da sam svake godine sve bolja i pametnija, ali kada npr nisi vise 15 nego 16 mislis da si puno bolji nego sto si prije bio, a kada napunis 17 opet se smatraš mudrijom,jer zapravo to i jesi! To je ljepota odrastanja i starenja. Ja nekako više uživam u vremenu koje prolazi i teče, nikada ne bih voljela zaustaviti sve to. Svaki dan ti donosi nešto novo, što danas misliš već si sutra protiv toga... Žao mi je što češće ne pišeš, stvarno imaš dar, a mrskost će proći. To su samo ti neki periodi u vremenu.
    Pozz 😇😊

    ReplyDelete
  3. Suuper post!! Mnogo se radujem sto si se vratila pisanje,voljela sam tvoje postove dok sam samo bila obican citalac. 😉😃 Jedva cekam nove!!!

    PajaMala.blogspot.com

    ReplyDelete
  4. Pratila sam te sa mog starog bloga, i (dok si pisala) uživala sam u tvojim postovima. Slažem se sa tobom u svakoj reči koju si ovde rekla. Priznajem da sam ranije volju za pisanje gubila upravo zbog izgleda današnjeg blogosfeta. Većinu ljudi verovatno nije briga šta si ti napisala i došli su na tvoj blog samo da ostavi komentar koji će bez izuzetaka sadržati "Zaprati me". Takođe, nemam ništa loše protiv saradnji sa kineskim sajtovima. Lepo je kada imaš neku korist od onoga što voliš da radiš. ALi nervira me kada neki imaju blog koji im služi upravo za tu svrhu. Sve u svemu, drago mi je da si se vratila. Nadam se da ćemo u budućnosti uživati u tvojim postovima.

    Wonderland Vibes

    ReplyDelete
    Replies
    1. Pokusacu barem ja, svojim postovima da razbijem tu monotoniju haul postova, objavljivajuci ono u cemu uzivam i sta zapravo volim da pisem.

      Delete
  5. Lepo je kad neko oseti ono sto sam htela preneti ovim postom, pogotovo cela ta prica oko bloga gde je i meni kad sam pocinjala jedino bilo bitno koliko pratioca imam i da mi svi komentarisu. Sada je prica skroz drugacija.

    ReplyDelete
  6. Okeee, jedna od starih blogerki. Tako mi je drago što si opstala... Ne znam sjećaš li se mene ,ali ja sam vodila iCat blog.I sve ijednu riječ koju si ovdje napisala ja osjetim,kao da sam je ja pisala. Iskreno.. ja sam to možda kasnije doživjela. Sada sam prva godina fakulteta,i što ti kažeš sada računam...iskreno ni ne znam zašto sam upisala ovaj faks koji jesam, ja sam više društvena osoba nego za prirodne nauke, ali nešto je prevagnulo. I isto kao ti kada čitam stare postove...ja sam se u to vrijeme osjećala wow, kako je dobar ovaj post, najbolji do sad.. sada kada čitam to mi je smiješno i slatko u isto vrijeme, ali ponosna sam na taj dio moga života.Voljela bih da češće pišeš, iako razumijem da ćeš pisati kada imaš potrebu, ali... ja bih voljela da se vratimo starim danima. Punooo,puno pozdrava ti šaljem.. i želim ti sve najljepše u životu <3

    prvadamarusije.blogspot.com

    ReplyDelete
    Replies
    1. Jooooj secam se tvog bloga kako ne, tacno kad zatvorim oci mogu da vidim ceo dizajn bloga sa Katy Perry na naslovnici. Emma bese? Bas mi je drago kad vidim da ovde i dalje ima starih blogera. Zaista ti hvala na izdvojenom vremenu da procitas moj post i na divnom komentaru. ♥

      Delete
  7. Love your blog! How do you always come up with good content?

    ReplyDelete
  8. Thanks! I sure enjoyed this post. Keep blogging. xo

    ReplyDelete
  9. I want to take this moment to say that I really love this blog. It has been a good resource of information for me in my research. Thank you so much.
    Hai bisogno di un lavoro part time ti consiglio il qui presente sito web. Cerchi telelavoro online?
    RCG Online Store

    ReplyDelete
  10. Great shots indeed, thank you for sharing.

    ReplyDelete
  11. Straightforward and written well, thanks for the information
    my God, i thought you were going to chip in with some decisive insght at the end there, not leave it with ‘we leave it to you to decide'.
    RCG Online Store

    ReplyDelete

Reci svoje iskreno mišljenje ☺